Svi smo u životu bili suočeni sa gubitkom neke drage osobe – člana porodice, prijatelja, partnera. Za neke stvari u životu čovek nikada ne može biti spreman, i kada se tako nešto desi, najoštriji bol prožme naše telo i dušu. Tako stoji, i onda nakon nekog vremena pomislimo, prošlo je, idemo dalje. Tako je, uvek treba ići dalje i ne gledati i ne žaliti za nekim prošlim vremenima. Ali ne treba ignorisati taj osećaj i bol, misleći da će to tek tako izbledeti i nestati.
Postoji taj oblik napetosti, tenzije, koja se u nama stvara nakon velike tuge, i ne nestaje sama od sebe. Telo je brižljivo sačuva u sebi, u svojim tkivima, ćelijama i organima.
Ukoliko tu napetost ne otpustimo, ona će se pretvoriti u bes, osećaj krivice i stida. Osećaj krivice jer bismo da nastavimo dalje, a neko ko nam je mnogo značio nije vise sa nama. Bes jer nam je ta osoba oduzeta. Stid i sramota da tugujemo, da se ne osećamo OK, i taj osećaj da je već trebalo da nas prođe.
Vremenom, ta tenzija dovodi do ogromne štete i po naše fizičko i mentalno zdravlje.
Desi se ljudima da se razbole. Odu na razne pretrage, isprobaju različite terapije. I kada nakon meseci a često i godina, ni jedna terapija ne odgovara, a tegobe ne jenjavaju, dolazi se do zaključka: nije fizički problem, nego psihički.
To je ono što kažu, kada vas izjeda iznutra. A sve radite kako treba i živite kako treba – međutim to će nastaviti da se ispoljava na najrazličitije načine dok ne ispliva. Tugu jednostavno morate odtugovati. Za tugu ne postoji druga terapija, nikakav tretman niti rešenje.
Morate da iskopate sav taj stid, krivicu i bes iz najudaljenijih ćelija svog bića. Da ih ispustite iz tela. Postoje tehnike koje u tome mogu da pomognu, a to su meditacija, joga, disanje. Može da bude i neki drugi oblik aktivnosti, možete da odete na trčanje i pustite sve to što ste mislili da ni ne čuvate u sebi da polako izlazi na površinu. I da samo sednete kraj staze i isplačete se.
Nema boljeg leka nego pošteno se isplakati. Ljudi koji ne puste suzu uopšte nisu ni jaki ni hrabri, već jednostavno ne dopuštaju emocijama da se ispolje. Mnogo je hrabrije biti toliko siguran u sebe i dopustiti da sve tuge prihvatimo, proživimo, otplačemo i pustimo da odu. Najhrabriji znaju da plač nije merilo njihove snage, već je suočavanje ono što nam pokazuje koliko smo jaki.
Dakle kada se nađete u situaciji da vas je obuzeo bes, stid ili krivica, pokušajte da se setite da su ta osećanja posledica neke davno potisnute tuge i boli sa kojima se niste suočili već tako ostavili negde u dnu sebe. U nadi da će da izbledi i iščezne. Ali takve tuge koje se rode nakon gubitka dragih ljudi ili nekih mnogo teških životnih nedaća ne nestaju tako lako. I dovoljno su velike da zaslužuju da ih procesuiramo, proživimo i jedino tako prihvatanjem i ne opiranjem da im dopustimo da odrade svoje i da odu.
Tako da, budite hrabri. Bes, stid i krivica su ništa drugo nego podsetnici da nešto niste „obavili“ a trebali ste. Da ste nešto bitno u svom životu ignorisali. I tek nakon što se oslobodite toga, pružićete sebi priliku za život u balansu, skladu, za lakoću disanja i postojanja. I eto, iz tog razloga sam beskrajno zahvalna na svojoj sposobnosti i hrabrorsti da emotivno reagujem na male i velike stvari, i lepe i neprijatne. Dopuštam svim emocijama da budu prisutne i prihvaćene, shvaćene i razumevane. Tako ćete imati bezbrižan san, i osunčan dan.