Danas ću, sutra ću. Najčešći uzrok zašto nešto odlažemo nije ni nedostatak vremena, sredstava, već nedostatak samopouzdanja, jer mislimo da nismo dovoljno dobri u tome, da nam treba još jedan čas, obuka, škola, edukacija, savet, još vežbe, i onda kada ispunimo sve zamišljene uslove onda ćemo početi to što smo hteli. Ali se u međuvremenu pojavi još nekih okolnosti koje nas uslovljavaju da to što smo želeli odložimo. A to su uglavnom okolnosti koje smo sami stvorili, jer nemamo dovoljno samopouzdanja i vere u sebe da mi to možemo.
Kako da izgradimo samopouzdanje?
Pa prvo, dok ga ne izgradimo, možemo da „pozajmimo“ nečije. Zamisli da si neka osoba kojoj se diviš, čiji rad poštuješ, čiji te nastup i pristup životu oduševljava. Probaj da upiješ malo te osobe u sebe, zamisli se u njegovoj koži i koračaj takvim koracima. Još kao mali smo se igrali igara pretvaranja, preuzimali uloge roditelja, učitelja, sportista – kao devojčica si glumila da si učiteljica i da te svi sa pažnjom slušaju, kao dečak si šutao loptu pravac u gol jer nisi sebe video kao dete koje trčkara već kao Ronalda koji čini čuda na terenu. Da, i kao deca smo pozajmljivali samopouzdanje, nesvesno, ne znajući da to radimo, i zamisli šta – delovalo je. Uživali smo u tim igrama i bili srećni i ispunjeni.
Šta je to što nas koči u formiranju samopouzdanja? Naravno, zaustavlja nas tuđe mišljenje. Porodice, prijatelja koji nas znaju od pamtiveka, pa čak i poznanika koji sem osnovnih informacija nemaju pojma ko smo i šta smo. Umesto toga što se pitamo šta je to što drugi misle, treba da se zapitamo upravo obrnuto: Šta ću ja misliti o sebi za pet godina, što nisam učinila nešto što sam želela jer sam brinula šta drugi misle? Šta ćeš misliti o sebi kada pogledaš u prošlost? Pomislićeš, mogao sam, mogla sam. Ali nisam imala dovoljno poštovanja prema sebi. I to je ono što će u tom momentu najviše da zaboli, a tuđa mišljenja više neće biti tako bitna.
Možeš da zračiš!
Vežbaj svoju auru, svoju energiju. Vežbaj kako zračiš. Uvežbaj se da zračiš, kaži sebi. Uvežbaj se da kanališeš svoju energiju. Izgradi svoj stav.
Obrati pažnju na stvari koje ti spuštaju samopouzdanje. Nemoj da tražiš pažnju i ljubav. Ti je imaš dovoljno sam za sebe. Na primer kada ljudi na mrežama traže lajk i podeli – pobogu zašto? Onaj kome se sviđa tvoj sadržaj će svakako to uraditi bez da ti to tražiš.
Vežbaj suočavanje i neprijatne razgovore. One razgovore i pozive za koje duboko u sebi znaš da trebaš da ih obaviš ali stalno odlažeš. Boli, neprijatno je, ali nakon što to obaviš osetićeš takav nalet samopouzdanja i ogromno olakšanje. Samo kaži istinu, ono što misliš i ono što osećaš.
Voli sebe!
Pokaži ljubav prema sebi. Vežbaj da voliš sebe, dok se posmatraš u ogledalu, dok gledaš u svoje ruke… Počni da voliš svoje telo, da mu ne nalaziš zamerke i kritikuješ, voli svoju ličnost i sve svoje osobine koje te čine time što jesi. Gledaj u sebe kao u onu osobu u koju si zaljubljen, kao u osobu koju voliš. Pokaži sebi svesno svu tu ljubav. Gledaj sebe takvim očima i osetićeš svo samopouzdanje. I tako ćeš se uvežbati iz dana u dan da voliš sebe sve više, da prihvatiš sebe takvim kakav jesi i da te i drugi vide na isti takav način.
Neguj i čuvaj svoje unutrašnje dete. Pogledaj sebe u detinjstvu, koje si sve želje imala i kako nisi brinula šta će drugi reći, i da li je nešto uopšte i moguće. Kada pogledaš bilo koje dete danas, šta mu vidiš u očima? Vidiš nadu, ljubav, radoznalost, samopouzdanje. Na igralištu se svako dete penje na penjalicu i tobogan ne razmišljajući kako će da padne, već misleći kako je na vrhu. Ima cilj, jednostavan i iskren – da se popne na vrh. A mi mu govorimo – nemoj, pašćeš!
Tako da vrati se tom svom unutrašnjem detetu, kakva si bila, kakav si bio. U svima nama ostane da čuči to dete, a mi mu samo s godinama natovaramo na leđa tuđa mišljenja, uverenja koja stičemo tokom života i sve ostale nepotrebne terete.
Nikad ne prestaj da radiš na sebi
Tako da, samopouzdanje se uči, vežba. Tvoji snovi su tu, čekaju te. Bog, svemir, univerzum, samo čekaju da pokažeš da si ozbiljan u toj svojoj želji. Za mnoge ljude je to onako – jeste, želim to ali trenutno ne mogu jer imam milion izgovora, posao, decu, nemam para ili vremena, pa ću samo ponekad da se posvetim tome. E u tome je razlika – ljudi koji žive svoje želje samo zakorače u njih. Pokrenuću blog, youtube, podcast – reći ću onako kako mislim i osećam bez obzira na to šta će drugi misliti. Ispoštovaću sebe i svoju ličnost. I radiću ono što želim da radim. Hajde da rizikujem sve i dobijem sve.
Želja zahteva energiju
Jer sve je energija – tvoja svrha i tvoje želje zahtevaju tvoju energiju. Ne samo ponekad i pomalo, potrebna ti je sva tvoja energija da je usmeriš na tu želju. Da je živiš kroz svoj život.
To je kao kada radimo za nekog – pa nam šef kaže uradi ovo i uradi ono. I mi to uradimo bez pogovora, jer nam je to posao i poštujemo autoritet. Ali kada smo mi sami u pitanju, da zakoračimo u svoj san – onda pomerimo za sutra. Imamo poštovanja za drugog, ali nemamo za sebe. Uvek se zapitaj – Gde je to poštovanje koje zaslužujem sebi da pružim? Tvoja želja zahteva tvoju energiju – fokusiraj je na ono što je bitno tebi, nemoj da je rasipaš na deset beznačajnih stvari. Ako ti je nešto toliko bitno pa misliš da ne možeš da se odrekneš svega, onda jednostavno napravi listu prioriteta. I drži se te liste. Zapiši, nemoj da ostane samo u glavi. Stavi svoje unutrašnje dete i svoju želju na vrh.
Sve su to načini na koje stičemo i razvijamo svoje samopouzdanje, gradimo sebe i dopuštamo sebi da budemo ono što smo trebali. Jer nećemo da se pogledamo za pet godina i pomislimo, moglo je drugačije. Danas pravimo drugačije sutra.