Rođeni smo da bismo bili u pokretu. Kao što učimo u školi od najranijih dana, jedna od zajedničkih
osobina živih bića je pokretljivost i kretanje. Iako se pridaje značaj na što češćim fizičkim aktivnostima –
ljudi su bukvalno sve ukočeniji. Teretane, grupni i individualni treninzi cvetaju, a ljudi opet sve lenji, deblji i bolesniji. Deca pored škole idu i na odbojku, košarku, ples, i isto sve veći broj gojaznih među omladinom. I onda se postavlja pitanje – kako? Kako kad treniram/vežbam tri puta nedeljno, i idem redovno?
Pa prosto, u odnosu na 24h koje svi imamo na raspolaganju, sedam dana u nedelji, tri treninga od po sat vremena ne igraju mnogo veliku ulogu ako ste ostatak dana po stolicama, krevetima i foteljama. Na
žalost većina ljudi radi minimum osmočasovno radno vreme, neretko u jednom položaju – sedeći, stojeći – da bismo stigli kući i nakon napornog dana – opet seli da odmorimo.
Izgovora je mnogo. A realnih razloga veoma malo. Ne mora se ići autom, zašto se ne bi prošetalo ili išlo
bajsom? Daleko je bolje i zdravije, ekološki prihvatljivije i jeftinije. Ostatak dana nakon posla prošetajte
sa decom umesto što će svako biti u svojoj sobi. Šetnja, vožnja ili bilo koja druga aktivnost koja će
doprineti na samo vašem zdravlju nego i razvoju i produbljivanju odnosa između članova porodice.
Mnogo je primera na koji način se može provesti vreme, i iskreno mislim i verujem da je većina toga i
svesna – samo im fali motivacije i akcije – lenjost je bolest savremenog doba.
Tako da nisu krivi treneri za višak kilograma ili bolove u leđima, vratu, ramenima. Stvari će se promeniti
tek kada ljudi počnu sebe da cene više, svoje zdravlje, i kada shvate da je rad na sebi bitan zbog svog
ličnog napretka i dobrog celokupnog stanja, a ne zbog toga kako će nas drugi videti i kakvim ćemo se
predstaviti.
Rođeni smo da bi smo se kretali. Ljudski organizam je savršena kreacija a mi ne iskorišćavamo njegov
pun potencijal.