Jedna od najčešćih tema današnjice je stres – stres na poslu, kod kuće, manjak vremena, manjak para, bolesti nastale kao posledica stresa ili jednostavno stres sam po sebi kao oboljenje. Odatle se pojavljuju brojne tehnike za uklanjanje istog – u vidu terapija, razgovora, meditativnih praksi, raznih preporuka određenih namirnica i kompleksa vitamina i minerala, pa sve do onih koji su sama krajnost – a to su lekovi.
Iako svaki od navedenih načina donekle pomaže, činjenica je da se retko vodi računa o tome šta je sam koren problema. Na primer, dolazi do zdravstvenih problema usled stresa, i nekom metodom se utvrdi da je taj stres posledica nezadovoljstva u vezi. I onda se radi pomalo na toj vezi, a nekim tehnikama se kamufliraju posledice stresa. U krajnjem slučaju osoba izlazi iz te veze misleći da je na taj način uklonila koren samog problema. Međutim, tegobe ne prestaju. Stres i nelagoda ostaju da čuče i čekaju sledeću priliku da se prikažu u svojoj potpunoj moći nad osobom.
I tu je očigledno – uzrok nije otklonjen. Možda smo uklonili osobu za koju smo mislili da nam izaziva to stanje, ali zapravo, to smo svo to vreme u stvari bili mi. Način na koji percipiramo, primamo i zadržavamo neku našu emociju, i nerazumevanje iste. Usvajamo neku emociju, osećaj i ponašanje i to ostaje sa nama, a ljudi se smenjuju, dolaze i odlaze.
U nama ostaju naši obrasci ponašanja, naše reakcije i očekivanja. Strah od promena i pomeranja sa mesta, strah od učenja nečeg novog o sebi, jer smo još kao primitivna bića naučili i navikli da idemo linijom manjeg otpora, da se uvek opredeljujemo za ono poznato i lagodno. Jer zašto bi se izlagali neprijatnostima kada ne znamo šta nas čeka iza toga?
I sad da se vratimo primeru – izašli smo iz veze i odmakli se od osobe za koju smo verovali da nam izaziva stres. I gle čuda, opet smo naišli na istog takvog. Koliko puta ste samo čuli onu izjavu – svi muškarci/žene su isti? Ali nismo svi isti, nema dva ista bića ni dve iste svesti, svi smo mi individue i čitav je spektar različitosti između svih nas. Dakle ako smo promenili partnera, ili promenili okolinu, posao, a neke situacije i problemi se magično uvek vraćaju ka nama, to može da znači samo jedno. MI imamo nešto što vučemo sami sa sobom, u nama. Nije to kritika ni za koga ponaosob, jer to su neke stvari koje radimo najčešće nesvesno, smatrajući to delom svog identiteta.
Čovek nikad neće biti zadovoljan ni srećan sa drugom osobom, na drugom mestu, na novom poslu, dok se prvo ne pomiri i ne uskladi sa samim sobom i svojom suštinom. Dok se ne izvini sam sebi. Sve promene van sebe će davati samo privremena zadovoljstva koja će polako ali sigurno da blede.
Šta je ono što možemo da uradimo, što svako treba da uradi da bi uspostavio balans u sebi i time se otvorio za sve one prave i nove prilike koje može da ima u životu?
- Izvinite se sebi. Na svakoj lošoj reči koju ste sebi uputili. Kritikovali ste svaku ćeliju svog bića kada ste se počastili kako ste glupavi, debeli, mršavi, nesposobni – ljudi nisu svesni kako olako znaju da uvrede sami sebe. Na taj način smanjuju svoju vrednost, i misleći da su manje vredni nesvesno ni ne očekuju ono maksimalno dobro i pozitivno što može da im se dogodi. Na taj način se smanjuje mogućnost primanja svih blagodeti života.
- Ne kritikujte sebe. Mogla sam / mogao sam bolje. Ne. Tada, u tom trenutku smo odabrali i uradili onako kako smo mislili da treba i da možemo. Umesto kritike, prebacite to sebi kao lekciju gde ste naučili nešto novo o sebi ili drugima, da sledeći put u sličnoj situaciji drugačije odreagujete, uradite. Kritikom postižete isto kao i sa uvredom, na negativnu okolnost samo nadograđujete negativnu emociju i zbog toga se osećate samo lošije. Niko nikad nije pomogao sebi time što se vraćao u prošlost i žalio za tim što je nešto pogrešno urađeno.
- Shvatite da je loše ponašanje drugih prema vama, zbog nekih njihovih frustracija, nerešenih problema, neshvaćenih emocija. Nisi ti kriv. Nisi ti kriva. Ako ti je partner, saradnik, šef, komšija, došao ljut, nervozan i usled svog nezadovoljstva sve sasuo na tebe, to apsolutno i nikako nema veze sa tobom, tvojim osećajem vrednosti. Njihova reakcija je njihova slika – ali tvoja reakcija je prikaz tvog stanja. Stres koji tada osetiš je sumnja i verovanje da je taj neko drugi u pravu. Ti ako si u miru sa sobom, ako veruješ sebi i ceniš sebe, ne smeš da dozvoliš da te iz tog balansa pomeri nečiji loš dan. Jer to nije tvoj dan.
Može da zvuči sebično, ali i to smo pogrešno naučeni, da misliti o sebi predstavlja sebičluk. Ne! Razumevanje svojih potreba, čuvanje svog psihičkog i duhovnog mira, nije sebičnost, to je tvoje osnovno ljudsko pravo. I to je nešto što svaka osoba jednostavno mora sebe ponovo da nauči. Kaži sebi – nije do mene. Nemoj da prihvatiš nečiji stres. Ponavljaj i usadi sebi sve iz početka – da daješ od sebe onoliko koliko možeš i trebaš u svakom trenutku, i da imaš pravo da odbiješ da upiješ nečiju negativnu emociju. - Osećaj odgovornosti – još jedan veliki uzrok i izazivač stresa u životu. Dobrovoljno nametnut osećaj odgovornosti za sve i što treba i što ne treba. Daleko od toga da svi treba da budu čisto okrenuti samo sebi i ignorišu sve ostale, da ne preuzimaju odgovornost i da vode računa o svojim dužnostima. Ali treba da postoji jasna granica između onoga što jeste i što nije na nama i u kolikoj meri. Kada niste sigurni da li je to nešto što treba da padne na vaša ramena, probajte to da posmatrate iz trećeg lica, kao da se neko drugi nalazi u toj situaciji.
Banalan primer, ja i kuća. Da li je moja dužnost da kuća bude blistava i čista, ja zaista volim kada sve onako odiše svežinom, kada je prozračno, čisto, uredno. I onda se svaki dan pretvori u Dan mrmota, a Pepeljuga se komira i baš je briga za svu prozračnost jer za par sati ustaje i mora da ide na posao. I onda kada sam rekla mojima da mi je dosta, oni su jednostavno odgovorili – pa nemoj, ni ne trebaš. A eto, ja sam nekako umislila da to treba tako. Jer sam od malena naučena da i rese na tepihu treba da budu poravnate i počešljane. A to je tek posebna tema – šta smo sve u detinjstvu usvojili a da nas danas koči i vuče nazad. I kada sam pomislila, jel ovo što radim primer mojoj ćerki šta treba da joj bude bitno u životu? I tako sam prevaspitala sebe da mi ne smetaju zamuljani prozori već da je bitniji onaj sunčev zrak koji se probija i obasjava moju šolju čaja. Naučila sam još sebe da smo svi podjednako sposobni da koristimo kućne aparate, krpe i ostalo pa delegiram – ja ću ovo, ti ćeš to a on nek uzme ono. I gle čuda, niko se nije bunio.
Eto, jedan najobičniji primer samostalno nametnute obaveze da je sve tvoja dužnost. A to se sve prenosi i na druge situacije – da smo na poslu dužni i odgovorni za sve, da je u vezi sve na nama, da smo kao prijatelji u obavezi da se družimo iako nam nije dan, i da u svakoj oblasti svog života budemo supermeni. E to je jako veliki uzročnik stresa. Kada shvatimo da nismo za sve odgovorni – pola stresa koji smo ikada osetili će jednostavno da iščezne u nepovrat. - Na koji način još postižemo balans? Tako što na sve gore navedeno reagujemo sa pozitivnom emocijom. Tako što se trudimo da postanemo bolji od toga, da iz svega nešto naučimo, da prestanemo da reagujemo isto i ponavljamo iste obrasce. Da kažemo sebi – biće bolje. Ne mislim na onaj pozitivizam gde se svi smeju i sve je cveće i da je dosta reći – ja sam srećan i onda eto budeš srećan. Ne, nego biće bolje jer ako se ponovo nađem u takvoj situaciji znaću bolje, prerasla sam takvu reakciju kao osoba, sazrevamo i postajemo pametniji i svesniji šta je pod našim uticajem a šta nije. I onda može smešak na lice i izjava – već je bolje, jer smo samim saznanjem da smo uočili taj obrazac ponašanja već jedan korak napred. I već je bolje.
- I istina je da privlačimo onako kako zračimo. I time što iskreno verujemo u nešto svetlije i bar malo magično, činimo sebe privlačnijim za bolje stvari u životu.
Stresne situacije ne mogu da se izbegnu. Ne možemo sebe da stavimo pod stakleno zvono. Ali možemo da biramo kako reagujemo, kako prihvatamo i kako shvatamo razne situacije u životu. I onda kada se nađemo pred bujicom negativnosti znaćemo šta da radimo. Znači prvo moramo da budemo sigurni i da verujemo u sebe, da shvatamo svoje emocije, i da prihvatamo svoje osećaje.
Onda vredi pozabaviti se brojnim fantastičnim tehnikama koje nas oslobađaju i uklanjaju stres i negativnu energiju koju smo onako usput pokupili živeći svoje živote.
- Kreativnost – izražavanje kreativnosti kroz umetnost, od najobičnijeg žvrljanja po papirićima do slikanja, vajanja, komponovanja, pisanja
- Stvaranje nečeg novog – stvaranje – nema ništa fascinantnije nego kada od ideje iz glave postane gotov objekat. Stolarija, baštovanstvo, šivenje, izrada nakita gumica trakica – bukvalno bilo čega u šta ste uneli svoju energiju i još ste time u mogućnosti da je prenesete nekom drugom, poklonite, date jedan iskren deo sebe
- Meditacija – opširna tema kojoj će biti posvećeno još mnogo tekstova. Osluškivanje sebe i svog bića.
- Fizička aktivnost – tako jednostavan način – u zdravom telu zdrav duh, prosto i nepotrebno dodatno objašnjavati zašto nas kretanje čini bolje raspoloženim, a samim tim i oslobađa od stresa. Boks, joga, fitnes, grupni sportovi, atletika, plivanje, skakanje, dakle svaka aktivnost u kojoj svoju energiju pretačemo u drugi oblik
- Razgovor – mogućnost iskrenog razgovora sa nekim rešava mnogo toga. Da li će to biti stručno lice, prijatelj, član porodice ili kućni ljubimac – jednostavno neke misli kada se izgovore napuste naše biće zauvek i oslobađamo se tereta
- Rad – koristan rad, humanitarni rad, rad u tom obliku da činimo dobro za zajednicu, okolinu, i sebe i druge.
- Spiritualne aktivnosti – ima ih bezbroj i jednostavno svako se pronađe u nečemu što mu donosi mir, i to je nešto prema čemu svi treba da se odnosimo sa poštovanjem
- Disanje – svesno disanje, o kom će tek biti reči, jer mi smo taj dah, energija i protok
I to je sve samo delić onoga šta jeste u našoj moći. A moćna smo bića samo treba da verujemo u sebe, izoštrimo i slušamo svoju intuiciju.