Pre nego što kažete DA – prvo proverite sami sa sobom – pre nego što donesete neku odluku, zapitajte se, da li je to ono što u tom trenutku zaista želite? Od nekih najbanalnijih stvari – da li odgovarate na poruke dok ručate, da li nosite telefon sa sobom u wc da biste nastavili da pišete, razgovarate? Da li stvarno u svakom momentu trebate da budete nekome na izvol’te? Imate svoje aktivnosti, obaveze, bilo šta čemu je potrebno da se posvetite ili skoncentrišete. Da li je neophodno da se prekidate da biste nekom nešto učinili, ili odgovorili? Naravno da nije.
Pozvani ste na žurku, druženje, na koju vam se baš i ne ide. I sasvim je u redu da se vaše želje ne poklapaju sa tuđim. I svo vreme razmišljate kako idete na neki događaj samo zato što ste nekome obećali da ćete doći, a u sebi osećate nelagodu, ili ste jednostavno želeli to veče da provedete na drugi način. I tako gubite kontrolu nad sobom, prepuštajući se tuđim potrebama i željama. A vaša intuicija, duša, celo biće se guši i govori vam kako to ne želi.
Magično – NE
I onda to uradite, ponovo. Protiv sebe. Radite stvari protiv sebe, a sami sebi treba da budete najvažniji. Naučite da kažete ne, i čak i kada se to NE ne prihvata kao odgovor, stojte čvrsto iza svoje odluke.
Mislite da ćete nekome pomoći ako uradite nešto što i niste želeli, nešto što se u tom momentu nije uklapalo u vaš dan. Ali nećete vi nikom ništa pomoći kada to radite na silu ili na bilo koji način da to nije došlo prirodno, svojom voljom i željom, samo od sebe. Tek kada stavite svoje potrebe, osećanja, sebe na prvo mesto, i budete ispunjeni i zadovoljni, kada je vaša čaša puna – tek onda možete nešto da date od sebe i pomognete nekome. Jer ne možete sipati odnekle gde već puno fali, jer to opet neće biti dovoljno.
Prvo udovoljite sebi da biste mogli da udovoljite drugima, jer kada ste celi, ispunjeni, to svoje što birate da posvetite i date nekome je mnogo veće i značajnije od onog pukog udovoljavanja jer niste znali ili hteli da kažete NE.
Udovoljavanje i ulizivanje
I da, ima još jedna bitna stvar koju treba razlikovati – udovoljavanje drugima, i ono narodno rečeno ulizivanje nekome. Ulizivanje je kada nekome odgovarate baš na onaj način kako oni to žele da čuju, a udovoljavanje je kada zaboravljate na svoje potrebe i odgovarate i pomažete eto čisto da biste bili tu za druge.
Udovoljavate drugima svaki put kada odlažete svoje potrebe – zašto ne odete u teretanu, zašto ne vežbate, zašto ne pročitate tu knjigu koju ste želeli jer niste znali da kažete ne, ne želim sada da pijemo kafu, i da svesno sebe stavite na prvo mesto? Ja sedim 8 sati u kancelariji. Ja ne želim posle toga da sedim još jedan sat i pijem kafu – više mi prija da se pokrenem, vežbam, radim nešto, nego da sedim – i to ne znači da mi ta osoba nije draga već jednostavno meni je u tom momentu potrebno nešto drugo.
Ne želim da idem negde sad i odmah i da zbog toga na brzaka zgrabim nešto bezveze i pojedem. Da bih bila zdrava i funkcionisala na najbolji mogući način ja ću sebi da posvetim vreme i pripremim zdrav obrok koji će mi dati dovoljno energije za dalje, za sebe ali na taj način i za druge.
Nije razmaženost i bezobrazluk odbiti, reći ne, samo zato da ne biste nekog uvredili – u krajnjem slučaju to se uvek može učiniti na lep i pristojan način.
Biti fin i biti ljubazan
I u tome treba razlikovati dva načina – biti fin prema nekom da se taj neko ne bi uvredio i da bi čuo ono što mislite da želi da čuje, i biti ljubazan prema nekom. S tim, da biti ljubazan, nekada znači i nazvati stvari svojim pravim imenom i tako ih nekome predočiti. Na ljubazan način ću ti reći da mislim da grešiš i da nisi u pravu, i da možda preispitaš tu svoju odluku, ili da se ja jednostavno s tim ne slažem. Neću reći, da tako je, samo zato da bi se neko zbog toga osećao bolje.
I to je isto ljubav. TO je ono što kažu ljubav boli – ali ljubav ne boli u tom smislu, već baš iz te ljubavi treba raditi onako kako je interesu obe strane, a ne da bi se samo jedna osećala bolje.
I to je ljubav – ne mora svako da se slaže sa onim što mi radimo. To ne znači da ih nećemo voleti zbog toga, ili da još gore zbog toga što se neko ne slaže s tim, mi odustanemo od neke naše namere.
Tek tada možemo da napredujemo, rastemo, da se izlečimo. Kada naučimo da budemo ljubazni, ali da to ne mora da znači da budemo i fini. Biti fin nije ono što je uvek potrebno i u svakoj situaciji. U nekim situacijama je potrebnije ljubazno odbiti, a ne fino prihvatiti.
A gde su granice?
Naučite da postavite granice. Prvo sebi, da niste uvek svima na usluzi. Možete da kažete da se od 5 do 8 popodne ne javljate nikom, ne koristitite telefon, to je neko vaše vreme. I onda, šta ako baš tada nekom nešto zatreba? Pa ništa, jednostavno ništa, u krajnjem slučaju kažite – hej, ja popodne odmaram, ne odgovaram na poruke. I da, možete da pročitate poruku i da u tom trenutku ne morate na istu i da odgovorite. Niste dužni nikom da kada se pojavi „seen“ status, ili „online“ – da to znači da ste im dostupni. Možda radite nešto vaše. Ne prekidajte to svoje da biste baš u tom momentu instant nekome učinili.
Ili opet – banalan primer. Ja sada pišem. Neko od dece je gladan, ili hoće da idemo negde – ja ako sam počela da pišem i imam u glavi desetine reči i rečenica koje želim da otkucam neću da prekidam svoj tok misli. „Važi, sačekaj dok završim.“ Neće nikom biti ništa za pola sata-sat. A ja ako se prekinem, za tih pola sata – sat, ću zaboraviti šta sam još htela da kažem. Oni mogu da nauče da ispoštuju moje vreme. Prošetaćemo. Ješćete. Biću sigurno opuštenija i neću žuriti da sednem za laptop ako sam prvo uradila ono što sam htela, pa se onda posvetila sledećem.
Potrebno je da organizujete svoje vreme u svoju korist. Na taj način ćete i vi više da ga cenite, a i drugi – i vas i to vreme i pažnju koje im posvetite.
Zašto to radimo?
A odakle potiče ta potreba da udovoljavamo drugima? Zato što kada smo bili mali, bili smo najviše hvaljeni i mislili smo da smo najviše voljeni kada radimo onako da se ljudi oko nas osećaju srećnim. Ali to nije istina, jer smo bili voljeni i kada nismo radili sve te lepe stvari, samo na žalost ne govore svi roditelji svoj deci da ih vole bezuslovno. Neki to jednostavno podrazumevaju, ali mislim da je veoma bitno da se deci kaže da su voljena bez obzira na raspoloženje, ocene, i bilo šta drugo. Tako da, kao deca smo naučili da je uvek pozitivna reakcija na udovoljavanje, da se za takvo ponašanje uvek dobije pohvala – ali više nismo deca i ne moramo to da radimo. Nismo ni tada morali – ali nismo znali drugačije.
Tako da je sasvim ok postaviti neka pravila i granice, jednostavno da biste pokazali više ljubavi i poštovanja prema sebi. I onda kada posvetite svoje vreme i pažnju drugima, i to će biti više cenjeno i poštovano a ne „zdravo za gotovo“.
I nije istina da ne možemo. Možemo, samo trebamo da pokažemo malo više discipline – prema sebi, da jasno sebi stavimo do znanja šta je ono što nam je potrebno. Jer nije potrebno da drugima bude sve dobro i ispunjeno da bismo mi bili celi, već prvo napunimo svoje baterije da bismo mogli da pružimo svoju energiju i drugima.