U nekom savršenom svetu, čovek bi bio iznad svojih misli, emocija i reakcija. To je u stvari ono čemu
težimo, da prvo vladamo sobom jer na taj način, tako što ne potpadamo pod tuđ uticaj, možemo biti u
skladu sa sobom i ispunjavati svrhu našeg postojanja.
Međutim naše reakcije proizilaze iz emocija i u nekim situacijama je zaista izazov distancirati se,
sagledati to sve sa strane i reagovati na adekvatan način. Ja sam u prvom redu – i da primam k srcu, i da otplačem, i da shvatim lično – ali samo i isključivo kada su u pitanju moji najbliži, porodica.
Uvek izgleda da imam više strpljenja za tuđu decu nego za svoju, i to zaista i jeste tako. Ne iz loše namere, nego baš suprotno – od onih koje voliš i koji su ti najbliži, od njih nekako uvek imaš očekivanja, određeno poverenje, nadu.
I onda nas i male oscilacije oko toga pogode.
Kada mi kažu – ali mama druga deca… – pa baš me briga, vi niste ta „druga deca“ već moja deca. Ili kad
me muž iznervira nerazumevanjem mog izraza lica – a pobogu kako može da me pita „šta ti je?“ –
Naravno šala, ali i nije šala 🙂
Naše reakcije i emocije ne treba da budu vođene uticajem drugih osoba. Time im dajemo moć nad nama, a to je nešto što automatski sprečava naš rast i razvoj. Strpljen – spašen, a strpljenje je vrlina koju treba da negujemo, a nekako ga najmanje imamo prema onima koji to zapravo najviše zaslužuju.
Kako razviti to strpljenje?
Disanje pre reakcije.
Brojanje u sebi.
Zastati i jednostavno pitati sam sebe – zašto me to povređuje / zašto se tako osećam.
Zameniti uloge.
Postoje brojni načini da se uvežba strpljenje, a naši voljeni su prvi koji to zapravo i zaslužuju.